Screenshot 2026-03-11 230607

Sjede dvije plavuše na kavi. Jedna od njih bezvoljno miješa kavu i bulji u prazno. Druga se zabrine, pa je upita:

– Zašto si tužna, što se dogodilo?

Ona nevoljko odgovara:

– Ma pusti, mislim da me muž vara…

Prijateljica je na to, glasom punim suosjećanja, pita:


– Pa kako znaš?

– Kako znam? Gledam onu našu djecu, niti jedno ne liči na njega!

BONUS PRIČA: “Porodična misterija”

Nakon što je izgovorila tu rečenicu, druga plavuša je nekoliko sekundi šutjela, pokušavajući shvatiti šta je upravo čula.

– Čekaj… – reče polako – hoćeš reći da sumnjaš u muža zato što djeca ne liče na njega?

Prva plavuša otpije gutljaj kafe i klimne glavom.

– Pa naravno. Pogledaj ih. Jedno ima kovrdžavu kosu, drugo ravnu, treće plave oči… ništa na njega.

Prijateljica se zamisli.

– A… liče li na tebe?

Plavuša se na trenutak ukoči, kao da joj je ta mogućnost prvi put pala na pamet.

– Pa… možda malo.

U tom trenutku konobar donese račun, a za susjednim stolom stariji gospodin koji je slušao razgovor nasmije se i dobaci:

– Gospođo, djeca ponekad jednostavno pokupe osobine iz cijele porodice.

Plavuša ga pogleda zbunjeno.

– Kako mislite?

– Pa… možda liče na baku, djeda, tetku, ujaka…

Ona se opet zamisli, pa uzdahne s olakšanjem.

– Aha… znači postoji šansa da je sve u redu.

Prijateljica se nasmije.

– Naravno da postoji.

Plavuša tada zadovoljno zaključi:

– Dobro je… već sam počela razmišljati kako ću mu objasniti da djeca nisu njegova.

Na trenutak je nastala potpuna tišina za stolom.

Prijateljica spusti šoljicu i pogleda je širom otvorenih očiju.

– Čekaj… šta?!

A konobar je jedva zadržavao smijeh dok je odlazio prema šanku.