Iskorišten kao donator sperme? Veselin Andrić tvrdi da osam godina nije vidio svoju djecu: “Ne znam ni gdje su ni kako žive”

MILJEVINA/FOČA – Veselin Andrić, porijeklom iz Miljevine kod Foče, već godinama živi u Švedskoj. Danas ima riješeno stambeno pitanje i ostvarenu penziju, ali iza njega je životna priča za koju kaže da ga je potpuno promijenila.

Nakon razvoda, tvrdi da je ostao bez doma, imovine i, što mu najteže pada, bez mogućnosti da viđa svoju djecu. Kako navodi, već osam godina ne zna gdje žive, u koju školu idu niti kako danas izgledaju.

Svoju ispovijest odlučio je prvi put javno ispričati pred kamerama produkcije 1minut, nakon što je tokom odmora doputovao u rodnu Miljevinu.

Povratak korijenima

Razgovor započinje upravo na obali rijeke uz koju je odrastao. Kaže da ga ovo mjesto uvijek vraća u djetinjstvo i podsjeća na bezbrižne dane provedene sa porodicom i prijateljima.

Rođen 1980. godine u Foči, odrastao je u Miljevini, u, kako kaže, skromnoj radničkoj porodici u kojoj su se njegovale tradicionalne vrijednosti.

“Imao sam lijepo djetinjstvo. Odrastao sam među porodicom, prijateljima i komšijama. To su korijeni kojima se uvijek vraćam i želio sam da ih jednog dana upoznaju i moja djeca”, priča Andrić.

Prisjeća se da su godine nakon rata bile teške, a pronalazak stalnog zaposlenja gotovo nemoguć. Radio je različite poslove, između ostalog kao konobar i zaštitar, ali kaže da nikada nije želio krenuti putem brzog novca ili kriminala.

Sport je, ističe, bio njegov način života. Inspirisan uspjesima poznatog bodibildera Petra Čelika, u porodičnoj kući napravio je improvizovanu teretanu kako bi, kako kaže, mlade iz svog kraja sklonio od alkohola, droge i drugih poroka.

“Uvijek sam želio da omladina ima mjesto gdje će trenirati, družiti se i graditi zdrave navike”, navodi.

Ljubav koja je počela preko interneta

Prekretnica u njegovom životu dogodila se krajem 2009. godine, kada je preko Facebooka upoznao djevojku porijeklom iz Bosne i Hercegovine koja je živjela u Göteborgu.

Njihovo dopisivanje, kaže, u početku nije bilo ništa više od običnog upoznavanja, ali je nakon nekoliko mjeseci preraslo u ozbiljnu vezu.

Na njen prijedlog prvi put su se sreli u Sarajevu.

“Već pri prvom susretu osjetio sam da između nas postoji posebna hemija. Proveli smo sedam dana zajedno i bilo mi je veoma teško kada se vratila u Švedsku”, prisjeća se.

Nakon toga uslijedili su brojni odlasci i dolasci. On je putovao u Švedsku, ona u Bosnu i Hercegovinu, a veza na daljinu trajala je sve dok nisu počeli razgovarati o zajedničkom životu.

Dilema oko preseljenja

Iako su planirali brak, Andrić kaže da nije bio siguran da može trajno živjeti u Švedskoj.

Opisuje tamošnji način života kao usamljen i potpuno drugačiji od onoga na koji je navikao u rodnom kraju.

“Srce mi je bilo uz nju, ali duša je ostajala ovdje”, govori.

Zbog toga joj je, tvrdi, predložio da zajednički život započnu u Beogradu, smatrajući da bi to bilo najbolje rješenje za njihovu buduću porodicu.

Prema njegovim riječima, ona je tu mogućnost odmah odbila, nakon čega su nakratko prekinuli vezu.

Ipak, nekoliko mjeseci kasnije ponovo su uspostavili kontakt. Kaže da ga je uvjeravala kako je život u Švedskoj sigurniji, posebno kada je riječ o odrastanju djece, školovanju i porodičnoj sigurnosti.

Na kraju je odlučio prihvatiti život u toj zemlji.

Prije preseljenja vjenčali su se, a Andrić ističe da mu je bilo važno da brak bude sklopljen i pred Bogom, u skladu s tradicijom iz koje potiče.

Dolazak djece i rečenica koju nikada nije zaboravio

Početak zajedničkog života u Göteborgu, kaže, bio je ispunjen srećom. Brzo je pronašao posao, a ubrzo su saznali da očekuju prvo dijete.

Rođenje kćerke Julije opisuje kao najsretniji trenutak svog života.

“Postao sam otac i imao osjećaj da je sve drugo nestalo. Postojala je samo ona.”

Međutim, upravo nakon izlaska iz porodilišta dogodio se razgovor koji će, kako kaže, godinama kasnije dobiti sasvim drugo značenje.

Prema njegovim riječima, supruga mu je tada priznala da je prije nego što su se upoznali godinama štedjela novac za donaciju sperme u Danskoj jer je željela postati majka.

Andrić tvrdi da tada tim riječima nije pridavao poseban značaj, smatrajući da su izgovorene u emotivnom trenutku nakon porođaja.

Tek mnogo kasnije, nakon razvoda i razgovora sa advokatom, počeo je, kako navodi, drugačije posmatrati tu izjavu.

“Ona rečenica mi i danas odzvanja u glavi”, kaže.

Nastavlja se… U drugom dijelu Veselin Andrić govori o renoviranju porodične kuće, početku bračnih problema, razvodu, gubitku doma i tvrdnjama da već osam godina ne može ostvariti kontakt sa svojom djecom.

Produkcija