M0J BRAT JE NESTA0 PRlJE 13 G0DlNA….
Prije trinaest godina, jedna porodica je ostala zaglavljena u trenutku koji nikada nije dobio svoj nastavak. Nestanak se dogodio tiho, bez ikakvog objašnjenja, bez poruke, bez oproštaja. Samo praznina. Prvih mjeseci živjelo se od nade – one teške, iscrpljujuće nade da će se vrata otvoriti, da će telefon zazvoniti, da će se pojaviti lice koje su svi čekali. Godinama su se lijepili plakati, provjeravale dojave, vraćali koraci unazad. A onda je vrijeme učinilo ono što uvijek čini – potraga je utihnula, ali bol nije.
I baš kada se činilo da je prošlost zaključana, sudbina je odlučila da se poigra.
Na benzinskoj pumpi, pod hladnim bijelim svjetlom reflektora, u sasvim običnoj noći, dogodio se trenutak koji briše granicu između sjećanja i stvarnosti. Dok je točila gorivo, pogled joj je skliznuo ka prolazniku. U početku – ništa posebno. A onda je srce preskočilo ritam.
Jakna.
Nije bila slična. Bila je ista. Iste zakrpe. Isti izlizani rukavi. Isti način na koji je padala niz ramena. Jakna koja je nestala zajedno s njenim bratom prije trinaest godina.
Instinkt je preuzeo kontrolu prije razuma. Izgovorila je njegovo ime naglas – ime koje je godinama izbjegavala izgovoriti pred strancima.
Muškarac se ukočio.
Polako se okrenuo, kao neko ko nije očekivao da bude prepoznat. Lice mu je izgubilo boju, a u očima se pojavilo nešto što nije mogla pogrešno protumačiti – šok. Strah. Prepoznavanje.
U tom istom trenutku, telefon je zavibrirao.
Poruka od majke.
Kratka. Neobjašnjiva. Teška.
Pisala je da je imala ružan san. Da je sanjala kako joj kćerka nestaje, baš kao i sin. Da je osjetila neopisiv strah i da moli da se odmah vrati kući.
Majka nikada nije slala takve poruke bez razloga. Nikada.
Te noći san nije dolazio. Misli su se sudarale – pogled, jakna, poruka. Sve je bilo previše povezano da bi bilo slučajno. Osjećaj da je dotaknula nešto opasno i nedovršeno bio je jači od svake logike.
Sljedeće večeri vratila se na isto mjesto. U isto vrijeme. Sa istom nelagodom u stomaku.
Ali benzinska pumpa je bila samo benzinska pumpa. Ljudi su dolazili i odlazili. Njega nije bilo.
Majci nije rekla ništa. Nije imala snage da otvori stare rane, da zapali iskru nade koja bi mogla opet biti ugašena. Ali mir se više nije vratio. Sumnja se uselila u svakodnevicu – tiha, uporna, neizbježna.
Da li je um, iscrpljen godinama bola, stvorio iluziju?
Ili je istina mnogo mračnija nego što je ikada bila spremna da zamisli?
Najjezivije nije bila nada – već osjećaj da nestanak nikada nije imao kraj. Samo pauzu.
Ova priča nije samo o osobi koja je nestala. Ona je o tome kako prošlost ne ostaje zakopana, kako trauma ne poznaje kalendar i kako istina, ma koliko dugo bila skrivena, uvijek pronađe način da se pojavi – ponekad usred noći, na naizgled najobičnijem mjestu.
Marko Petrović je novinar s više od deset godina iskustva u praćenju političkih i društvenih tema na Balkanu. Radio je za više regionalnih medija i specijaliziran je za analitičke i istraživačke tekstove. Na portalu Glas Balkana fokusiran je na izvještavanje iz oblasti politike, društva i sigurnosti, uz poseban naglasak na objektivnost i provjerene izvore.
