Divlje dijete pronađeno u šumama BiH: Priča od koje se steže srce, a jedna misterija traje već 35 godina
Osamdesetih godina prošlog vijeka, duboko u šumama Bosne i Hercegovine, lovci su naišli na prizor koji ni danas ne prestaje šokirati ljude koji prvi put čuju ovu priču. Tamo, na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije, 1988. godine ugledali su čopor vukova — a među njima dječaka koji se kretao četveronoške, prateći čopor kao da i sam pripada divljini.
Lovci su ubili vukove i uspjeli uhvatiti dječaka, potpuno nesvjesnog svijeta izvan šume. Bio je modar, kost i koža, sav prekriven ranama i ogrebotinama. Nije znao govoriti ni komunicirati na bilo koji način. Kako nisu znali ko je, odakle je i čiji je, dali su mu ime Haris Pućurica.
Smješten je u Centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu. Tamo je ostao do početka rata 1992. godine, kada se pojavila naredba da se djeca vraćaju u ustanove iz svojih republika. Tako je Haris vraćen u Bosnu i Hercegovinu — i od tada se gubi svaki trag.
Priča o njegovom životu bila je toliko neobična i snažna da je reditelj Vuk Ršumović snimio film “Ničije dijete”, koji je u Veneciji osvojio tri nagrade. U filmu ga je igrao talentovani Denis Murić.
Ipak, stvarni Haris ostao je misterija. Niko nikada nije utvrdio porijeklo dječaka. Postoji mogućnost da se jednostavno izgubio i odlutao od kuće, da su ga roditelji mjesecima tražili, da je bio ostavljen, da su roditelji poginuli u nesreći, pa je preživio samo on. Činjenica da ga niko nikada nije tražio otvarala je još bolnija pitanja. Njegov život bio je potpuno prepušten institucijama.
O Harisu se zna samo ono što se dogodilo nakon što su ga pronašli. U domu u Beogradu socijalizacija je bila spora i teška. Nije se bojao ljudi, ali tehnologiju nije razumio niti prihvatao. U početku nije htio kuhanu hranu, već je jeo s poda ili iz kante za smeće. Nije znao koristiti pribor, nije imao higijenske navike, noći je provodio čučeći ispod stola. Strpljenjem i vremenom, uspio je da nauči govoriti, a kasnije čak i čitati i pisati. Djeca iz doma su ga zavoljela i, iako im je isprva bio nepoznanica, nikada nije bio meta izrugivanja. Naučili su ga prihvatiti kao jednoga od njih.
Posebno se pamti događaj s rotvajlerom koji je jednog dana utrčao u dvorište doma. Djeca su se razbježala, a Haris se samo spustio u čučanj. Pas je potrčao prema njemu, ali se u njegovoj blizini potpuno smirio. Haris ga je zatim, kao da se radi o najpitomijoj životinji, uzeo za ogrlicu i odveo ga ravno u kancelariju direktora. Od tada su ga u domu još više poštovali.
Kada je 1992. godine vraćen u Bosnu, imao je oko 17 godina. Zaposleni iz doma svjedoče da je njihov rastanak bio bolan. Kažu da je na kraju spustio glavu na rame njegovatelja, tražeći pažnju i nježnost kao i svako drugo dijete. Bio je dovoljno socijalizovan da se uklopi, ali i dalje različit. Nakon što je otišao, niko ga više nikada nije vidio.
Prema jednoj verziji, navodno je poginuo negdje na ratištu, pogođen zalutalim metkom. Drugi vole vjerovati da se vratio šumi, svojim vukovima, na mjesto gdje je proveo djetinjstvo i gdje jedino nije bio neprihvaćen.
Priče o “divljoj djeci” nisu nepoznate svijetu. Od legendi o Romulu i Remu do zabilježenih slučajeva širom Afrike, Azije i Evrope, postojala su djeca koja su preživjela u divljini i usvojila ponašanje životinja koje su ih odgajale. Najpoznatiji historijski primjer je Viktor iz južne Francuske, o kojem je François Truffaut snimio film 1970. godine.
Ipak, priča o Harisu Pućurici je naša, bosanska — i možda najtužnija od svih jer završava u praznini. Ne zna se odakle je došao, niti gdje je završio. On je bio dijete koje niko nije tražio, koje se pojavilo niotkud i nestalo jednako tako. Misterija je i dalje tu, uprkos proteklim decenijama.
A jedino što je sigurno jeste da je Haris živio život na granici dva svijeta — ljudskog i životinjskog — i da nas i danas, godinama kasnije, njegova priča podsjeća koliko je sudbina jedno krhko i nepredvidivo čudo.
Marko Petrović je novinar s više od deset godina iskustva u praćenju političkih i društvenih tema na Balkanu. Radio je za više regionalnih medija i specijaliziran je za analitičke i istraživačke tekstove. Na portalu Glas Balkana fokusiran je na izvještavanje iz oblasti politike, društva i sigurnosti, uz poseban naglasak na objektivnost i provjerene izvore.
